U boj, u boj! Mač iz toka, braćo / nek dušman zna kako mremo mi! Tako je nekako, barem u opernoj inačici, vrisnuo Nikola Šubić Zrinski i, zajedno sa svojom vojskom, krenuo u sigurnu smrt. Mjesto radnje je Siget, po mađarski Szigetvár, smješten otprilike na tromeđi između Barcsa (Barče), Pécsa (Pečuha) i Kaposvára (Kapošvara), a godina 1566.

Naziv Szigetvár mogao bi se prevesti kao Otočni grad ili Otok grad, a nazvan je tako budući da je prvobitna utvrda izgrađena na vještački izgrađenom otoku u močvarnom području rječice Almás. Desilo se to mnogo prije 1566. godine, a današnji izgled utvrda je u najvećem dijelu dobila u godinama nakon osmanlijskog zauzeća. Mađari utvrdu nazivaju Zrínyivár odnosno Zrinski grad, a komotno bi se tako, barem po onom što se može vidjeti za jedne lagane šetnje, mogao zvati i čitav Szigetvár.

Glavni gradski trg nosi ime po Nikoli Šubiću Zrinskom, a najljepše mjesto odvojeno je upravo za spomenik legendarnom ratniku, rad kipara Istvána Gerendaia. Lav na povisokom postamentu, okruženom cvijećem, gazi tursku zastavu s polumjesecom, a na postamentu su stihovi pjesnika Mihálya Vörösmartyja posvećeni Zrinskom. Na mađarskom, a naravno da je Nikola i tu i drugdje pretvoren u Mikloša – nekako je junaka ljepše i lakše slaviti ako ga pretvorimo u „našeg čovjeka“. Inače je spomenik podignut 1878. godine, i to dragovoljnim prilozima građana. Djevojčica i dječak koji ulaze u ograđeni dio oko spomenika vjerojatno o tom mjestu još uvijek ne vide ništa osim „velike mačke“, a i ne zanima ih previše; rasprava vodi oko dječakove želje da izađe vani, što djevojčica, držeći ruku na kvaki vrata, ne dopušta. Gledam i kontam: poznata priča :)

22 godine kasnije je desno od spomenika sagrađena gradska vijećnica. U uvlaci zida u krov kočoperi se gradski grb, a s obje strane mu stoje po pet manjih i četiri veća zvona. U grbu dva lava koja simboliziraju bitku između 72-godišnjeg sultana Sulejmana I. Veličanstvenog i kapetana Zrinskog. Način na koji toranj „niče“ iz krova glavnog dijela zgrade podsjeća na arhitekstonska rješenja minareta starih bosanskih džamija.

M.J. | Bljesak.info / Lav u spomen Zrinskom

Stvarne poveznice s gradskom vijećnicom nema, barem se za njih ne zna, ali se stotinjak metara dalje, na drugoj strani trga, doista nalazi džamija, koja to, doduše, nije već puno godina, ali je to bila osnovna namjena građevine. Podignuta je 1580. godine i nazvana po budimskom beglerbegu Ali-paši Mujezinzadeu, kasnijem zapovjedniku osmalijske flote, koji je prvu veliku opsadu Sigeta poduzeo 1556., deset godina prije konačnog osvojenja, ali je tadašnji kapetan Marko Stanišić Horvat, uz znatne žrtve i oštećenja utvrde, uspio odoliti napadima, koji su potrajali 42 dana. Bit će da je Ali-paša ostavio novac za izgradnju džamije, budući da se zna kako je poginuo devet godina prije toga, u znamenitoj bitci kod Lepanta.

Naravno da je džamija, kao i ostale po Ugarskoj i Slavoniji, nakon što su Osmanlije protjerani, pretvorena u crkvu. Posvećena je svetom Roku, čiji kip, rad Kálmána Veresa, stoji lijevo od ulaza. Uz sveca je i njegov pas, onaj što mu je, po predaji, nakon što je svetac obolio od kuge i prognan iz Placenze, svakodnevno dolazio i donosio mu komad kruha. Oko 1780. godine crkva je, opet kao i mnoge druge, barokizirana, a slikar István Dorfmeister je osam godina kasnije njenu kupolu ukrasio slikama zauzeća (1566.) i oslobođenja grada (1689.). Ja ih, nažalost, ovaj put neću vidjeti – crkva je, naime, zaključana. Vidi se, doduše, štošta kroz staklo iz predulaza, ali to nije ni izbliza dovoljno. Neko se ipak fino dosjetio ostaviti podsjećanje na to da je crkva nekada bila džamija – shvati to ko god je ikad vidio džamiju kad pogleda u prozore crkve.

Kroz rešetke fotografiram unutrašnjost druge crkve u starom dijelu grada, franjevačke, posvećene svetom Antunu Padovanskom. I ona je podignuta na ostacima nekadašnje džamije, samo nešto kasnije, 1736. godine, a samostan uz nju dozidan je četiri godine kasnije. Trokrilni barokni oltar s prikazima svetog Stjepana i svetog Ladislava te puno svetačkih kipova stvarno djeluju impresivno, a zanimljivost crkve je što je u njoj ostao sačuvan mali bazen za uzimanje abdesta, samo što je pretvoren u krstionicu. U predulazu je postavljen Gospin kip, a na zidovima stoji nekoliko stotina ploča sa riječima zahvale za uslišane molitve. Dok razgledam i snimam, svako malo neko dođe, klekne pred kip i pomoli se.

M.J. | Bljesak.info / Zahvale Bogorodici

Između dviju crkava također bilježim puno zanimljivih detalja. Prvi su kip i spomen-ploča već spomenutom kapetanu Marku Stanišiću Horvatu, po kojem je nazvan i omanji trg, djelo kipara Géze Nagyja, a potom reljef Ferenca Rákóczija II. (1676.-1735.), transilvanijskog vojvode, kasnije i čelnog čovjeka Cartsva, poraženog u bitci kod Trenčina (1708.), umrlog u izbjeglištvu, i to u Turskoj. Tu negdje je i arhitektonski zanimljiva poslovna zgrada, zamišljena tako da nalikuje srednjovjekovnoj utvrdi. Na mnogim mjestima male tržnice, smještene u ulazima u dvorišta, na svega nekoliko stolova. Na vratima piše garázsvásár, a prodavačice nekako umorne i pesimistične, kao da su i same svjesne „tanke“ ponude. Slično je i u malim prodavaonicama odjeće, a jedna se zove ni manje, ni više nego - „Parizs“ :)

Malo pomalo i evo me na Trgu Vigadó, ispred zgrade Balske dvorane, novovjekog zdanja bez kojeg je danas teško zamisliti Siget. Imre Makowecz, utemeljitelj Mađarske akademije umjetnosti, zdanje je osmislio kao i druga svoja djela, ne da pobjedi okolni prostor već da se na neki čudesan, samo njemu poznat način, „udjene“ u postojeće stanje, i to tako da nadvlada socijalističku šablonu izgradnje i uređenja gradova. Između „tornjeva“ Balske kuće opet Zrinski, ovaj put s mačem u desnici, ljevicom pokazujući nekud prema Pečuhu, gord i spreman za akciju. Djelo je kipara hrvatskog slikara i kipara, Čakovčanina Mihaela Štebiha. Propinjem se kako bih mu dohvatio mač, uzalud, nedostaje mi koji centimetar, pa produžujem u Kulturni centar, Zrinskom iza leđa, gdje ću pogledati zanimljivu izložbu fotografija Pálfyja Cézára Károlyja o rađanju, odrastanju, starenju, protoku vremena... Da, još jedan spomenik u čast Zrinskom stoji u parku ispred gradske bolnice; zove se „Sirena Jadranskog mora“ i, osim što piše da je podignut u njegovu čast, na spomeniku se baš i ne vide poveznice sa Zrinskim.

Puš pauzu pravim na Trgu Lajosa Kossutha, ispred njegovog kipa, rada kipara Istvána Vanyura. Čudan neki Kossuth: umorni starac, šešira nabijenog duboko na glavu, s kišobranom u jednoj ruci i kaputom prebačenim preko druge. Iza leđa mu tri reljefa: na jednom slika iz mlađih dana, na drugom sav u žaru revolucionarne borne, na trećem u izbjeglištvu nakon sloma ustanka. Nudim ga da zapali, ali neće; ostarilo se, kaže, nisu pluća k'o nekad :) Ni 30 metara dalje još jedan spomenik, podignut 1948. godine, povodom stogodišnjice mađarske revolucije, predvođene upravo Kossuthom, a na njegovom trgu je i prelijepa zgrada Okružnog suda; toliko sija da na prvu pomislim kako je riječ o ko zna čemu. Očito i kod Mađara pravosuđe dobro prolazi.

M.J. | Bljesak.info / Puš-pauza s Kossuthom

Jedna kuća nije nikakav spomenik kulture ili slično već obična cvjećara, ali će sigurno privući pažnju svakog prolaznika. Radi se o cvjećari bez vidljive firme, s nekom vrstom kule u središnjem dijelu, stare gradnje gotovo do vrha oslikane debelim stablom i lišćem, a pitomi murali sunca, lastavica i koječega gledaju i sa susjednih zidova. Cvijeće je ovdje najmanje važno, a ja se koji čas družim s nosatom vješticom što mrko gleda na ulicu, odmjeravajući koga će uvući u svoju novu bajku s neveselim krajem. Nije mi prvi put da se fotkam s vješticom, al' ova je stvarno cool :)

Kratko svraćam i do Turske kuće, crvene ciglene dvokatnice u kojoj se u doba osmanlijske vladavine nalazio karavansaraj, da bi ga kasnije zamijenila škola. Unutra je postavljena stalna izložba sa svim što se moglo naći u osmanlijskoj kući 16. stoljeća. Obnovljena je nedavno, uz pomoć Vlade Turske, ali s krovom od novog crijepa koji nekako poništava sve što je izvedeno vjerno, baš onako kako treba. U blizini je i Spomenik holokaustu nad Romima, očajna majka koja u klečećem položaju moli za milost. Uzalud.

Okolnim putom vraćam se do glavnog trga i za to vrijeme bilježim još jednu spomen-ploču, ovaj put „običnom“ čovjeku, ljekarniku Salamonu Gyuli (1838.-1900.), koji je 35 godina bio vlasnik i voditelj državne kraljevske ljekarne, ali i osnivač te zapovjednik sigetskog vatrogasnog društva, a živio je upravo u ovoj kući. Onda još jedna, u plitkoj niši zazidanog prozora, i baš me smoriše spomen-pločama: ovaj put je u pitanju 250. godišnjica Sigetske bitke. Minuta-dvije u Turističkom uredu, nikad nije od viška. Zatim ću pored hotela „Oroszlán“ ili, kad se prevede, lav, od turske riječi arslan, ka novom dijelu grada.

I tamo ću najprije naići na spomen-ploču, postavljenu u slavu kapetanima Jakabu Radovánu i Ferencu Dandóu, koji su tijekom Sigetske bitke postigli jednu od najvećih pobjeda, što, znamo, ipak nije spasilo grad od pada u ruke Osmanlija. Uskoro je kraj pješačke zone i auti jure kao osice pa mi se ne da dalje, makar bi se i u tom dijelu Sigeta imalo što vidjeti. Produžujem tek do treće gradske crkve, pored koje, visine do pola zvonika, stoje zastave tvrtke „Spar“, pa bi se lako mogao steći dojam da je i crkva dio obližnjeg tržnog centra.

Ne dvojim kud ću dalje: mada izazovno djeluje Park mađarsko-turskog prijateljstva, smješten nekih pet kilometara prema Kaposváru, gdje su Sulejman i Zrinski pomireni, jedan do drugog, ipak ću do utvrde, tamo gdje su gledali ko će koga skratiti za glavu. U spomenutom parku su, kažu, pokopani i sultanovi posmrtni ostaci, mada se neki znanstvenici ne slažu s tim, a nedavno su, tijekom arheoloških ispitivanja, navodno otkriveni i temelji džamije Mehmed-paše Sokolovića, istog onog što je u Višegradu podigao poznatu „na Drini ćupriju“. Očekuje se da negdje na okolnom prostoru budu pronađene i zidine tekije koju su, kažu knjige, koristili sarajevski derviši.

Do utvrde je, dakle, blizu: pokraj stare poštanske zgrade pa na most preko Almása, gdje iz nekog razloga dežuraju dvojica policajaca i njihova mlada kolegica. U objektiv ih stavljam potajno, nemam pojma kako s tim stvarima ide u Mađarskoj, a usput se u kadru nađu i ukusni kameni grbovi kojima započinje most.

Utvrda je sagrađena puno prije Sigetskog boja i prilično često je mijenjala gospodare, ali i ugošćavala poznate umjetnike tadašnjeg doba, 16. stoljeća, primjerice pisce Sebestyéna Tinódija Lantosa i Istvánffyja Pála, a 23 godina prije pada, 1543. godine, ušla je u kraljevski posjed, našavši se u rukama Ferdinanda I. Habsburga. Nikola Šubić Zrinski postao je gradskim kapetanom nakon što je 1561. godine umro Marko Stanišić Horvat.

M.J. | Bljesak.info / Spar-crkva :)

I s druge strane prilaza gradu je mostić, drveni, i tu ću započeti obilazak. Čim se pređe most, ugleda se prvi spomenik, „Grad heroj“, podignut prije tri godine, nakon što je mađarski parlament donio i službenu odluku da Siget bude proglašen gradom herojem. Spomenik je djelo već spomenutog Istvána Vanyura, a prikazuje mršavca, po svemu očajnog, dok iznad glave drži križ, valjda pokušavajući tako spriječiti osmanlijske napade i zauzeće grada. Šetalištem nazvanim po Imreu Molnaru, Sigećaninu, jednom od poznatijih istraživača svega vezanog sa Sigetski boj, stižem pred sami ulaz u utvrdu. Malo je previše detalja razbacanih okolo, što donekle kvari ukupni dojam. Hajde dobro, kip Sebestyéna Tinódija Lantosa (oko 1510.-1556.), sasvim je u redu, pogotovo što pripada „pravom“ vremenu: Tinódi je, naime, najznačajniji mađarski skladatelj, autor epske poezije, a ovdje je djelovao i kao osobni tajnik Bálinta Töröka, dugogodišnjeg vlasnika dvorca. Milenijski spomenik, postavljen 2000. godine, nekako mi je od viška, kao i spomenik u travi koji podsjeća na sovjetske žrtve Drugog svjetskog rata – povijest bi, mislim, ipak trebalo ostaviti povijesti. U slične „predulazne eksponate“ spada i stup s mađarskom zastavom i opširnim natpisom na sve četiri strane, također postavljen nedavno, kao i spomen-ploča na zidu, podignuta u čast velikog pisca Mihályja Vörösmartyja: njemu svaka čast, ali on ipak (rođen 1800., umro 1855.) nema puno veze sa Sigetskim bojem, osim što je možda pisao o toj temi. U unutrašnjosti kapije još jedna, Osvaldu Szigethiju, jednom od onih koji su najviše uradili na podizanju utvrde, a onda još jedna i, napokon, prava, podignuta prije svega nekoliko mjeseci, na kojoj se nalaze imena svih sedam kapetana od 1546. do pada grada pod osmanlijsku vlast.

Utvrda se inače obnavlja već godinama, a prednji, pristupni dio odavno je završen, pa je najbolje popeti se na zidine i prošetati – tek pogled s visine daje pravu sliku veličine cijelog tvrđavskog kompleksa. Odatle je, recimo, pogled na džamiju sultana Sulejmana najbolji, pa ne mogu odoliti da se odmah ne spustim i zaputim do nje.

Sulejman je, ako to treba uopće napominjati, valjda svi znaju, umro tijekom opsade duge više od mjesec dana, i to dva dana prije zauzeća Sigeta, ali je Mehmed-paša Sokolović, da moral vojske ne bi otišao u jednu stvar, prešutio njegovu smrt, a legenda kaže da su ga čak, dakako, na pristojnoj udaljenosti od bojišnice, postavili na konja s kojeg je, kao, gledao napredovanje svojih trupa. Džamija je, dakle, sagrađena kao spomen na njegovu borbu i smrt koja ga je tu zatekla.

M.J. | Bljesak.info / Džamija sultana Sulejmana

Stoljećima je od nje stajala samo ruševina, a onda se neko dosjetio očistiti je i obnoviti građevinu, jer – hajd'mo bit' realni – ko zna, možda uskoro zatreba, ni Orban ni bodljikava žica neće trajati vječno. Tlocrt joj je, zanimljivo, četvorostrani, kvadratni, a okružuje je hodnik. Ko zna zašto, ali je jedan mihrab unutra, a drugi na kraj vanjskog hodnika. Onaj ko ju je sagradio, sigurno je uza se imao i stručnjaka za akustiku, čim je džamija na glasu kao izvrsno mjesto za koncerte. Trenutno se ne čuje ništa, ali su od ulaza do vanjskog mihraba poredane slike, tematikom vezane za Siget i Sigetski boj, a tu je i maketa utvrde, nekoliko valjda originalnih eksponata te jedan barokni grb, vjerojatno iz vremena prije bitke.

Nešto me tjera da se popnem stepenicama koje vode ka originalnom, 14-stranom minaretu, točnije onom što je od njega ostalo, pošto je bio mnogo viši. Mračno je kao u rogu pa ću u neko doba, pri samom kraju, lupiti glavom o niski svod stepeništa. Pipam kažiprstom - rana, prava rana, krv curi :( Eto, nije samo Zrinski krvario na Sigetu, i ja sam :)

Blizu džamije spomenik Nikoli Istvánffyju (1538.-1615.), povjesničaru, političaru i pjesniku, ovdje, dakako, preimenovanom u Miklosa, a na travnjaku blizu minareta, razbacani fino isklesani stupovi i blokovi. Malo podalje topovi, ne bi išlo bez njih, a s desne strane joj prigrađen ljetnikovac grofa Mihályja Andrassyja, zemljoposjednika i neko vrijeme vlasnika utvrde, u kojem je odnedavno smještej muzej Sigetske bitke. Naravno da ću unutra. U prvom dijelu muzeja su samokresi, kubure, mačevi, šljemovi, sablje i mnogo drugog što su arheolozi iskopali u gradu i oko njega, a u drugi dio, sudeći po onom što čujem, dolazim baš u najgore vrijeme: Grad naš već gori / stiže do nas već žar / rik njihov ori / bijesan je njihov jar! Grmi sa svih strana, husar crnokošuljaš uperio pušku prema skršenom bedemu, oklopljeni vitez izmahuje sabljom, a poginulog vojskovođu u plavom upravo odvoze na lafetu drvenih kola.

Utvrda je povelika i za današnja mjerila, a sa sve strane spomenici, stariji i noviji, spomen-ploče i natpisi u stihovima pa ne znam kud bih prije. Najprije ću zaviriti u ponutricu tvrđavskih zidova na strani suprotnoj kapiji, vidim da se radnici povremeno pojave vani. Radovi u toku pa je unutra nered, nered, nered. Stari dijelovi zida od sitne crvene cigle, a novi se, vidim, zidaju blokovima koji će - valjda stara slava zaslužuje barem toliko - na kraju biti zamaskirani. Na nekoliko mjesta ostaci starih maketa i drugih eksponata, a u jednom zakutku kutije pune baklji; sreća pa nogometni navijači uglavnom ne mare za starine, inače bi bilo vatrometa!

M.J. | Bljesak.info / In gloriam et honorem

Spomen-križ u sjevernom dijelu utvrde postavljen je prije 20 godina, a najzanimljivije mu je postoje u obliku krune. Najnoviji spomenik, podignut u slavu i sjećanje ratnicima, postavljen je lani, a prikazuje oklopljene vitezove zbijene u živi štit, s kopljima u zraku. Glavni je ipak – kud će suza već na oko – spomenik Zrinskom, a autor je József Somogyi, imenjak i prezimenjak nekadašnjeg mađarskog nogometnog reprezentativca, koji je za ovo djelo dobio prestižnu Kossuthovu nagradu. Ja i umjetnost, shvaćam, u raskoraku smo, jer je konj Zrinskog doista odlično izveden, ali junak na njemu...

Zrinski je sa oko 2500 vojnika više od mjesec dana branio utvrdu koju je napadalo 20 puta više Osmanlija. Na kraju su od Osmanlija otkupljena samo četvorica zarobljenika, svi ostali branitelji su izginuli. Mehmed-paša Sokolović je, kaže predaja, poslao Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu nudi da vlada čitavom Hrvatskom ako preda grad, a u neko doba i dokaze da je u Međimurju zarobio njegovog najmlađeg sina Jurja. Kad su ga njegovi vojnici pitali ima li ikakve nade da im stigne pomoć, Zrinski je izgovorio onu dobro poznatu: Bog je visoko, a kralj daleko. Mrtvom su mu janjičari odsjekli glavu, koju je Mehmed-paša potom poslao na dar budimskom paši Mustafi, ali je na kraju, razmjenama i trgovinom, ipak stigla do obiteljske grobnice Zrinskih u Čakovcu. A Somogyijev Zrinski nekakav mlitav, nesiguran, kao da upravo dvoji hoće li se predati, a znamo da se, umjesto toga, zaorilo U boj, u boj! Mač iz toka, braćo / nek dušman zna kako mremo mi!